Usedelice  i usedelci

 

-Baba, da li je bilo u tvoje vreme nekih devojaka u selu koje nisu htele da se udaju, možda i neka tvoja drugarica, rođaka?, pitam Ackovu babu, staru ženu od 89 godina koja žmirka na hoklici u dvorištu dok joj se pas  provlači između čvornovatih nožica u frotirskim čarapama i zepama.
-Jeste, bilo je. Bila jedna, zvala se Bojana, moja drugarica.
-Kako Bojana, to si nešto pomešala, to je moderno ime, jesi li sigurna da se tako zvala?, glupiram se.
-Jes’ moderno, kako da nije. Zvala se Bojana. Završila ona kurs za šnajderku i otišla u Beograd. Tamo je i umrla.
-Jao, baba, kako to pričaš, valjda je živela pre nego što je umrla. Ti joj preskoči ceo život.
-Ne znam kako je živela, znam da se nije udavala ni tamo. Umrla je posle…
-Dobro, a da li su je roditelji pritiskali, terali?
-Oni su joj govorili, nije da nisu, ali kad su videli da neće živa, digli ruke.
-Šta misliš zašto nije, da li se si je pitala možda zašto nije htela?
-Ne znam, nisam je pitala.
-Kako su zvali žene koje se ne udaju?
-Usedelice.
-A muškarca koji se ne oženi?
-Usedelac.
-Baba, ja mislim da ti izmišljaš i da me zezaš namerno, ja nikad nisam čula za usedelca.
Smejemo se obe.